Heretici - E-book - ePub

Vladimir Jakopanec, autor romana U zamci Nefretitis i zbirke kratkih prica Omorina, u svom novom romanu Heretici inspiriran je posve novom temom, koja u nas jos uvijek nije dovoljno obradena. U fokusu njegova promisljanja ovoga puta je sudar novih, iluzornih i starih, okostalih drustvenih i religijskih ideja i sustava na tradicionalno katolickom, hrvatskom tlu dvadesetoga stoljeca. Roman je zamisljen kao nesvakidasnja surova potraga za istinom i spoznajom.
Dvije su to, zapravo price, iz dva razlicita perioda hrvatske povijesti. Iako vremenski udaljene, one se kako radnja odmice, sve vise priblizavaju jedna drugoj, da bi se na kraju srele i stopile u jednu intrigantnu pricu o izgubljenosti i nadi, ljubavi i zrtvi, koje cesto prate svaku iskrenu potragu za istinom. Glavni likovi romana su svakodnevni, obicni ljudi, koje zivot dovodi u situacije u kojima ce se susresti s necim novim, nepoznatim, i ti ce im se novi izazovi ciniti pravim odgovorom na vjecito trazenje pocetka i smisla.
Iako u romanu ima podosta drustvenih, povijesnih, filozofskih i teoloskih rasprava i nedoumica, koje su znalacki i gotovo neprimjetno ugradene u pricu, pisac ne tvrdi tko je u pravu i ne otkriva gdje je istina. On svoje junake stavlja u situacije u kojima ce se, trazeci smisao vjere i istine, morati sukobiti s drustvom i samima sobom, situacije u kojima ce na vitalna pitanja smisla morati sami pronaci odgovore, kad se ponovno nadu na pocetku kruga odakle su i krenuli.
Nije to prica o besmislu, vec o tragicnom putu trazenja smisla, koga je ponekad u kompliciranom drustvenom labirintu gotovo nemoguce naci. Jakopanec u svom pripovijedanju osim izuzetne, dramski odlicno obradene fabule, koristi i snazne stilske kontraste, sto prici daje poseban kolorit, ostrinu i dinamiku. U dijelovima romana koji nas vracaju u seosku stvarnost zagorskoga seljaka iz vremena Prvoga svjetskog rata, autor se sluzi stilom koji neodoljivo podsjeca na hrvatski realisticki roman, da bi u drugoj prici iz sedamdesetih prosloga stoljeca, sve dobilo na suvremenosti, ubrzanju i dinamici.
Vrlo virtuozno, autor dakle, kroz pricu vodi dva stila, dva glavna lika iz dva razlicita vremenska perioda, dva razlicita momenta hrvatske povijesti, dvije religije, dva razlicita puta u trazenju istih odgovora. Ono sto povezuje ovaj dualizam, glavna je ideja romana: dakle susret jednostavnih, radoznalih i ambicioznih ljudi s novom vizijom zivota, novim idejama, sto u njima budi zelju za promjenom i napretkom, zelju da dosegnu istinu i da spoznaju smisao postojanja.
Izisavsi iz stereotipnih drustvenih oklopa koji ih sputavaju, misle da krecu u nesto bolje i vrjednije zivljenja. Nazalost, na tom romanticnom putu otkrivanja fatamorgane velikih zivotnih istina, susrecu se i s interesima raznih manipulatora i okostalih drustvenih institucija, koje ih u tom ambicioznom i naivnom poletu ubijaju i ruse. Covjekova skromna svakodnevica, takoder je ponekad ispresijecana velikim povijesnim dogadanjima, i u svemu tome on biva dezorijentiran u stvarnosti i u njoj se gubi.
Jakopanec se u izricaju sluzi citavom lepezom jezicnih mogucnosti i nudi nam svu raskos hrvatskoga jezika: od standardnog, koji je ugraden u naraciju pripovjedaca, preko zagrebackog slenga, pa sve do raskosnoga, autenticnog zagorsko-vocanskog dijalekta, koga je autor ukrao zaboravu. U zavrsnici romana jedan od likova razocarano ce zakljuciti: "U svim tim ideologijama ovoga svijeta, zapravo uopce nema nas.
Ima Krista, Bude, Muhameda, Marxa, Hari Krisne, ali nigdje nema nas, malih obicnih ljudi. Ako nas i ima, mi smo samo zrtve njihove vizije, sredstva za ostvarenje njihovih ideja, njihovi poslusni sljedbenici, koji se pognute glave za njima vuku na koljenima, a ipak, sve su to samo mrtvi ljudi, ili zive legende, kojima tako naivno zrtvujemo svoj ionako kratak i mizeran zivot. Sluzeci njima, propustili smo priliku i sami postati neki svoji Bude, Muhamedi ili Hari Krisne, izboriti se za neku svoju snaznu Aleluju."...